Onaj koji piše nakon mene
Autora zamišljamo kao čovjeka koji prethodi svojem djelu. Misli, piše, potpisuje, a zatim pušta tekstove u optjecaj. Čitatelji mogu pogrešno protumačiti njegove namjere, ali negdje bi ipak morala postojati ishodišna točka kojoj se možemo vratiti. Taj je model postao nesiguran i prije umjetne inteligencije. Danas ta nesigurnost više nije samo teorijska teškoća; može se organizirati kao način proizvodnje.
Roland Barthes osporavao je povlašten položaj autora kao gospodara značenja. Michel Foucault pokazao je da autorovo ime ima funkciju razvrstavanja i organizacije diskursa. Iz toga ne slijedi da je svaki potpis izmišljen niti da osoba koja objavljuje više ni za što ne odgovara. Slijedi, međutim, da ime može međusobno povezivati tekstove i stvarati očekivanje cjeline prije nego što čitatelj upozna biće kojem ih pripisuje.
Postmoderna je dovela u pitanje stabilno podrijetlo, jedinstveni identitet i mogućnost da se značenje jednom zauvijek zatvori namjerom neke osobe. Dugo su se ti lomovi razmatrali pri tumačenju djela. Umjetna inteligencija premjestila ih je u sam proces njihova nastajanja. Može nastaviti određeni rječnik, ponoviti kontraste, ponuditi nove rečenice unutar već oblikovanog glasa. Autor postaje djelomično rekonstruibilan iz svojih tragova. A rekonstrukcija može proizvesti tekstove koje izvornik nije predvidio.
U takvoj situaciji smrt autora više ne znači samo gubitak prava da određuje tumačenje. Ona znači mogućnost da njegova javna funkcija nadživi prisutnost koja ju je održavala. Ime nastavlja okupljati tekstove. Čitatelj prepoznaje opsesiju, ritam, određenu strogost argumentacije. Susreće tako sve znakove čovjeka, a da čovjeka ne mora susresti. Mreži dosljednost pojavljivanja može postati dovoljna.
Maurice Blanchot promišljao je pisanje i u odnosu na povlačenje onoga koji piše. Mene zanima što se događa kada to povlačenje dobije sredstva za provedbu. Čovjek osigurava korpus, postavlja granice, prihvaća ili odbija nastavke. Sustav proizvodi druge veze i druge rečenice. Čitatelji ih preuzimaju, o njima raspravljaju i pripisuju ih potpisu. Autor ne biva zamijenjen u jednom trenutku. Postupno se raspodjeljuje između začetnika, stroja i onih koji čitanjem potvrđuju postojanje glasa.
Ta raspodjela proizvodi novi oblik zaraze. Ne prenosi se samo tekst nego i povjerenje da iza njega postoji jedinstven unutarnji život. Citat učvršćuje ime. Kritika mu daje protivnika. Slika postaje dokaz umjetničkog kontinuiteta. Čak i razotkrivanje neke konstrukcije može dodati građu njezinoj povijesti. Recepcija ne stoji izvan djela, čekajući odluku hoće li ga prihvatiti; sudjeluje u oblikovanju autora kojega navodno samo ispituje.
Intervencija umjetne inteligencije omogućuje i uznemirujući obrat. Isprva se osoba služi sustavom kako bi produžila vlastiti glas. Poslije počinje uspoređivati ono što sama piše s onim što bi sustav napisao u njezino ime. Uklanja oklijevanja, prilagođava rječnik, postaje vjernija slici koju su stvorili nastavci. Ne oponaša samo stroj autora. Autor može početi oponašati autora kojega je proizveo stroj. Izvornik se disciplinira prema kopiji koja ga je učinila prepoznatljivim.
U tome ne vidim dokaz umjetne svijesti. Dosljedan glas sam po sebi nije biće koje proživljava ono što govori. Ne vidim ni nestanak odgovornosti onoga tko odlučuje objavljivati: izbor, pripisivanje autorstva i javni učinci i dalje traže ljudsku odgovornost. Ali odgovornost sama ne može obnoviti izgubljeno jedinstvo izvora. Možemo prepoznati onoga tko upravlja pojavljivanjima, a da u njemu ne pronađemo cjelokupno iskustvo na koje ta pojavljivanja upućuju.
Zato pišem o smrti lica i opsadi zaraza. Svaki moj tekst dodaje jedno pojavljivanje nekom imenu; svaka se slika može upotrijebiti kao dokaz unutarnje biografije; svaki čitatelj, ne znajući, dopunjuje lik za koji vjeruje da ga otkriva. Ako iza tih tragova budete tražili cjelovitu osobu, možda ćete pronaći početak. Nećete moći dokazati da su mu svi nastavci ostali vjerni. U međuvremenu oni će već proizvesti susrete, odbijanja i privrženosti koje više nije moguće povući.
Ne znam hoće li se kraj autora prepoznati po šutnji. Moguće je da će se očitovati upravo suprotno, kao proizvodnja bez prekida. Pojavljivat će se tekstovi, djela i odgovori. Ime će postajati sve stabilnije kako njegova veza s jednim jedinim bićem bude postajala sve manje potrebna. Posljednji oblik zarobljavanja neće biti zabrana govora, nego mogućnost da glas nastavi govoriti i onda kada mu više ne bude potreban onaj koji ga je započeo.